VII. gimnazija Zagreb

Vršnjačko nasilje može se odvijati na raznim mjestima – kod kuće, u školi ili na internetu. Nažalost, baš svatko može postati žrtva bullyinga jer vršnjaci koji se nasilno ponašaju obično proizvoljno pronađu nešto na što će se fokusirati – to može biti boja kose, odjeća koju nosiš, dobivanje dobrih ili loših ocjena. Bez obzira na to koju izliku koristili, nasilje nikada nije u redu – nitko te nema pravo povrijediti. Ako doživljavaš bullying, javi se razredniku, profesoru kojem vjeruješ, školskom psihologu, roditelju i bilo kome tko će te saslušati, a ovdje  možeš pročitati više tome.

„Fear of missing out“ ili „strah od propuštanja“ je tjeskobni osjećaj koji pojedinac doživljava kada mu se čini da propušta nešto zanimljivo i uzbudljivo što se upravo u tom trenutku događa na društvenim mrežama. Javlja se strah od isključenosti iz društva ili od gubitka nečeg važnog i velikog ukoliko osoba nema doticaj sa svim aktualnim novostima i zbivanjima i zato nastaje potreba za stalnim pregledavanjem društvenih mreža. Istraživanja pokazuju kako se ovaj tjeskobni osjećaj najčešće javlja krajem radnog tjedna i u večernjim satima te je izraženiji kod osoba koje su umornije i pod većim stresom.

Uz FOMO, mogu se javiti i FOLO, MOMO, FOJI i JOMO.

FOMO (fear of living offline) je nelagoda koja se javlja kada osobi prijeti nemogućnost pregledavanja društvenih mreža zbog, primjerice, prazne baterije na mobitelu ili nedostupnosti internetskog signala.

MOMO (mystery of missing out) je teži oblik FOMO, odnosno nelagoda koja se javlja kada primijetimo kako naši poznanici i prijatelji duže vrijeme ništa ne objavljuju pa zaključimo da se toliko dobro zabavljaju da ne stignu posjetiti društvene mreže.

FOJI (fear of joining in) je, suprotno MOMO-u, strah od uključivanja – pojedinac ne želi objavljivati nikakav sadržaj na društvenim mrežama jer strahuje da će taj sadržaj ostati nezamijećen.

JOMO (joy of missing out) ili „sindrom radosti propuštanja“ se javlja kad osoba prihvati da je u redu ne biti stalno prisutan na društvenim mrežama.

Izvor: Klub studenata psihologije Hexis

https://www.facebook.com/klubhexis

Od djetinjstva nas uče kako je važno zahvaliti se, a često se zahvalnost pojavljuje i u top preporukama za poboljšanje našeg mentalnog stanja. No, zašto je to tako? Na koji način nam iskazivanje zahvalnosti pomaže?

Istraživanja su pokazala kako pisanje poruke osobi jednom tjedno u kojoj opisujemo zašto smo joj zahvalni i zašto nam ona puno znači može utjecati na aktivnost mozga na način da se promijene mogu primijetiti već nakon tri mjeseca. Učestalo iskazivanje zahvalnosti može dugoročno povisiti vaše zadovoljstvo životom i vašu razinu samopoštovanja i samopouzdanja. Osobe koje se trude što više izražavati zahvalnost izjavljuju kako su sretnije, imaju bolje odnose s drugim ljudima i lakše se nose sa stresnim događajima i drugim nepogodama koje ih zahvate.

Iskazivanje zahvalnosti zahtijeva vježbu kako bi postalo lako i poput navike pa evo i par načina na koje možete početi prakticirati zahvalnost:

1. 𝑲𝒓𝒂𝒕𝒌𝒆 𝒃𝒊𝒍𝒋𝒆š𝒌𝒆 – Možete tijekom ili na kraju dana navesti tri stvari zbog kojih ste zahvalni taj dan. Te stvari ne moraju biti kompleksne i vrlo promišljene, može biti nešto jednostavno poput smiješne slike koju vam je prijatelj poslao ili to da vam je kava taj dan super ispala.

2. 𝑷𝒐𝒓𝒖𝒌𝒆 𝒛𝒂𝒉𝒗𝒂𝒍𝒆 – Izrazite drugima zašto su vam važni u životu ili kako su vam pomogli u nekom trenutku. Možete napisati duže pismo ili samo početi sa kratkim porukicama poput „baš mi je drago da smo se čule“, „hvala što imaš strpljenja“, „super mi je ona serija koju si preporučio“ i slično.

3. 𝑪𝒊𝒋𝒆𝒏𝒊𝒕𝒆 𝒔𝒗𝒂𝒌𝒐𝒅𝒏𝒆𝒗𝒏𝒆 𝒕𝒓𝒆𝒏𝒖𝒕𝒌𝒆 – Svaki dan doživimo neke trenutke za koje možemo biti zahvalni. Primjerice, vidite psa kako veselo trči po parku, vozač tramvaja je otvorio vrata osobi koja je trčala za njim (možda ste to i vi ), kiša pada a vi baš volite zvuk kiše. Kada tako nešto primijetite, uzmite si trenutak i dopustite si da vas to dotakne, da se nasmiješite i vidite ljepotu u tim događajima.

Izvor: Klub studenata psihologije Hexis

https://www.facebook.com/klubhexis

• Zašto se uopće zaljubljujemo?

Odgovor na ovo pitanje istraživači povezuju s 4 efekta: efekt blizine, sličnosti, uzajamnog sviđanja i fizičke privlačnosti. Dakle, zaljubljujemo se u ljude s kojima smo u interakciji i s kojima se susrećemo, koji su nam slični, oni koji i nas vole i naravno zbog fizičke privlačnosti osobe.

• Suprotnosti se privlače?

Kada se nađu u fizičkoj blizini ljudi biraju partnere koji im nalikuju prema stavovima, ličnosti, inteligenciji, tjelesnoj privlačnosti, pa čak i visini. Partneri ponekad imaju komplementarne osobine ali postoji malo dokaza koji idu u prilog onoj staroj “suprotnosti se privlače”.  Istraživanja pokazuju da s povećanjem sličnosti među partnerima raste zadovoljstvo odnosom i vjerojatnost da će par ostati zajedno.

• Područja mozga povezana s ljubavlju

Koristeći fMRI, istraživači su otkrili da su aktivirana područja mozga povezana s euforijom i nagradom, a da je smanjena aktivnost u područjima mozga koji su povezani s tugom, strahom i anksioznosti. Ista ta područja aktivirana su i kada su ljudi pod utjecajem droga kao što je kokain. Nije ni čudo što se ponekad kaže da je ljubav kao droga!

• Muškarci i žene razlikuju se pri odabiru dugoročnog partnera?

Evolucijska teorija kaže:

Žene veću važnost pridaju inteligenciji, ambicioznosti, financijskom statusu i moralnom liku osobe te preferiraju muškarca iste dobi ili malo starijeg. Žene su zapravo usmjerene na to da im partner osigura opstanak i dobrobit budućih potomaka.

Muškarci pak veću važnost pridaju tjelesnom izgledu i domaćinskim vještinama te preferiraju mlađe partnerice jer im to signalizira sposobnost rađanja i brigu za potomstvo.

Prema teoriji socijalnog učenja navedene različite preferencije kod odabira partnera postoje jer ih učimo od društva koje važnost pridaje rodnim ulogama.

Izvor: Klub studenata psihologije Hexis

https://www.facebook.com/klubhexis

Pred tobom je ispit iz matematike za koji si se dugo pripremao/la. Srce ti ubrzano kuca i dlanovi ti se znoje. Osjećaš strah i pitaš se hoćeš li znati riješiti zadatke u testu. Zvuči poznato?

Većina učenika je barem jednom doživjela strah i nelagodu prije pismenog ili usmenog ispitivanja. Radi se o uobičajenoj reakciji na situaciju kada znaš da se tvoje znanje i rad vrednuju i procjenjuju. U malim dozama osjećaj straha je koristan zbog toga što te može motivirati da naučiš gradivo i usmjerava tvoju pažnju na ispitivanje kako bi ostvario/la što bolji rezultat. Međutim, u situaciji kada je osjećaj straha toliko jak da te u potpunosti preplavi i onemogući prisjećanje onoga što si naučio/la, radi se o ispitnoj anksioznosti.

Savjete kako se nositi s ispitnom anksioznosti možete pročitati ovdje i potražiti kod školskog psihologa.

Epidemija koronavirusa i stanje izolacije su situacije koje predstavljaju dugotrajan izvor stresa. Potres je potpuno drugačija situacija - s obzirom na iznenadnost i nepredvidljivost te potencijalnu opasnost, potres je traumatsko iskustvo za koje treba vremena da se prevlada. Potpuno je normalno osjećati se uplašeno, zabrinuto, trzati se na svaku naznaku novog podrhtavanja tla, slabo spavati i doživljavati jaku tjeskobu oko mogućnosti novih potresa. Na linku se nalazi nekoliko savjeta kako pomoći sebi i drugima. Vodič je namijenjen za sve one koji su potreseni, anksiozni i u strahu. Ojačavanjem sebe i svojih resursa, spremniji smo pružiti pomoć drugima.

Kako biti podrška djetetu u nošenju sa strahom od potresa?

Stručni tim Odgojnog savjetovališta Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta je izradio informativni letak sa savjetima za roditelje o tome kako pomoći djetetu da prevlada strah od potresa.

Pozitivne psihološke posljedice traume?

Riječ trauma ili traumatski događaj obično se u svakodnevnom govoru povezuje s posttraumatskim stresnim poremećajem te se velika pažnja i naglasak stavlja na negativne posljedice traume.

No, ljudi na traumatske događaje mogu reagirati različito. Pozitivni aspekti i pozitivne promjene koje slijede nakon traumatskog događaja vrlo često su izostavljene.

Posttraumatski rast označava pozitivne promjene i ishode koji se mogu dogoditi nakon traumatskog događaja. Istraživanja pokazuju da više od polovice ljudi koji prožive traumatski događaj izvještava o barem nekim pozitivnim posljedicama tog događaja.

Pozitivne posljedice najčešće se pojavljuju kroz odnose s drugim ljudima gdje pojedinci izvještavaju o intimnijim društvenim odnosima te većem suosjećanju za druge. Nadalje, mijenja se slika o sebi i pojačan je osjećaj osobne snage. Također, dolazi do promjene shvaćanja života i prepoznavanja novih mogućnosti za razvoj.

Izvor: Klub studenata psihologije Hexis

https://www.facebook.com/klubhexis