Ovaj prikaz je detaljnija razrada članka koji je autorica pod naslovom Pogled unatrag objavila u Godišnjaku VII. gimnazije za 1988. godinu. Zahvaljujući trudu gospođe Marije Zorko iz Državnog arhiva u Zagrebu došli smo do fotokopija dokumenata koji rasvjetljuju neka povijesna razdoblja. Ovom prilikom joj najsrdačnije zahvaljujemo.
U potrazi za temeljima (korijenima)
U ovakvim prikazima uobičajeno je početi od utemeljenja, nekog događaja ili datuma. Ali, kada ste sedmi po redu u svojoj vrsti – više ne predstavljate nikakvu novost i informacije se lako izgube. Tako je i nama bilo teško pronaći temeljne podatke koji određuju mjesto Sedme gimnazije u ustrojstvu srednjeg školstva u Zagrebu. Tragajući za tim izvorima, morali smo se vratiti barem u prošlo stoljeće, točnije negdje u njegovu prvu polovicu, kada dolazi do opće demokratizacije i posvjetovnjenja javnog obrazovanja. I tako se nađosmo na tragu tzv. ženskog školstva.
Kako je ženama prekipjelo biti doma
Kao što je, vjerujemo, opće poznato, klasične pa ni najstarije realne gimnazije nisu upisivale žensku mladež. Opće obrazovanje bogatih djevojaka dugo je vremena bilo isključivo privatno (u obiteljima i samostanima), a svodilo se na svladavanje čitanja i pisanja, te učenje jezika, glazbe i praktičnih vještina potrebnih u svakodnevnom životu žena. Takav je bio i prvi javni ženski licej u Zagrebu, osnovan na Gornjem gradu 1891. godine. Izuzetak su bile jedino javne pučke škole, koje su mnogo prije počele upisivati žensku mladež.
Tek dvadeseto stoljeće donosi znatne promjene u školovanju djevojaka. Nakon što je 1870. godine prvi puta u javne hrvatske gimnazije uveden ispit zrelosti, moralo je proći tridesetak godina da bi takav ispit mogle polagati i djevojke (od 1901.). Obrazloženje je bilo: «Dobro je da i žene mogu slušati sveučilišne nauke, naročito na medicinskom fakultetu, jer treba dobrih liječnika za žene i djecu». (Cuvaj, Antun. Građa za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, Zagreb, 1913., sv. 10., str. 186.)
Tako početkom dvadesetog stoljeća spomenuti gornjogradski ženski licej dobiva naziv Kraljevska ženska realna gimnazija zagrebačka i po programu se usklađuje s muškim realnim gimnazijama. Sjedište mu je bilo u Opatičkoj ulici.
1918. - godina za pamćenje
No, nakon Prvog svjetskog rata, zbog sve većeg broja učenica u toj gimnaziji, Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada donosi uredbu o otvaranju još jednog zavoda za žensku mladež u Zagrebu i daje mu naziv Privremena mala ženska realna gimnazija. Taj novi zavod otvoren je (na istoj adresi u Opatičkoj ulici) 12. listopada 1918. godine. To bi mogao biti datum osnutka naše (današnje VII. gimnazije).
Osnutak Privremene male ženske realne gimnazije 1918.
Od tada je ta škola kontinuirano vodila brigu za školovanje šire ženske populacije po sličnim programima koji su vrijedili i za muške škole. Naravno, nazivi škole su se mijenjali, najčešće pod utjecajem političkih promjena, ali napredan duh, stručnost i nacionalno opredjeljenje škole bili su konstanta. Točni nazivi škole između dva rata bili su:
Kraljevska mala ženska realna gimnazija u Zagrebu (1920.-1922.), Kraljevska državna ženska realna gimnazija u Zagrebu (sa 8 razreda, 1922.-1925) te Državna II. ženska realna gimnazija u Zagrebu (od 1925.)
Nova školska zgrada
U razdoblju između dva svjetska rata škola je uglavnom poznata kao Državna II. ženska realna gimnazija i u početku se nalazila na Gornjem gradu. No, zbog stalnog rasta broja učenika i učenica u Zagrebu, vlasti tridesetih godina donose odluku o izgradnji nove školske zgrade u Križanićevoj ulici. Nacrte za zgradu izradio je arhitekt Egon Steinmann u stilu moderne.
O djelovanju E. Steinmanna donosimo dio napisa Ive Koerbler, objavljenog u Matičinom Vijencu26. srpnja 2001. godine:
"Posljednji je u nizu, ali ne manje važan, Egon Steinmann, koji je u tkivu Zagreba ostavio prepoznatljiv trag, nekoliko zgrada specifičnog arhitektonskog rukopisa. Kao jedan od prvih diplomanata na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu (1924), nastavio je usavršavanje u Parizu na Academie de la Grande Chaumiere do 1925, kada se vraća u Zagreb. Izvedene su mu zgrada Fizikalnog instituta na Marulićevu trgu 19 (1926), zgrada Ortopedske klinike na Šalati (1928), programatsko djelo moderne arhitekture sa zaobljenim uglovima volumena zgrade, i naglašenim plasticitetom volumena kao Steinmannovih zaštitnih znakova, koji će se javiti i na Gimnaziji u Križanićevoj u Zagrebu (1932) i Gimnaziji u Kušlanovoj (1934) te tzv. Sokolani (gimnastičkoj dvorani) u Kačićevoj 23 (1934). Projektirao je i poznatu ogradu oko srednjoškolskog igrališta na istoj parceli (Mimara) 1936. te prijeratni opus okrunio zgradom kolodvorske pošte (tzv. Pošta 2) u Branimirovoj ulici (1940-1942), po svim sadržajima i elementima visoko rangiranim djelom funkcionalnog pristupa arhitekturi. Nakon Drugoga svjetskog rata između ostalog gradi Filozofski fakultet u Skoplju (1946), pivovaru u Otočcu (1961) te novu tvornicu Kraš u Zagrebu (1964)."
Steinmannova škola u Križanićevoj je tada bila najveća i najsuvremenija školska zgrada u ovom dijelu grada, s prvom pravom sportskom dvoranom. U nju se 1932. godine nastanjuje Klasična gimnazija, Državna II. muška realna gimnazija, Državna II. ženska realna gimnazija, a kasnije i neke druge škole.
Rat, vojske, selidbe
Razdoblje relativnog blagostanja završava početkom Drugog svjetskog rata, koji i našu školu uvlači u svoj vrtlog. To dovodi čak do toga da se prostor u Križanićevoj ulici prepušta najprije vojsci, a poslije partizanskoj bolnici.
Škola se morala ponovo vratiti na Gornji grad, ali ovaj puta na Katarinski trg, gdje se već nalazila i Klasična gimnazija. Zbog nedostatka prostora na Katarinskom trgu knjižnice i kabineti ostali su cijelo vrijeme u Križanićevoj i, naravno, bili devastirani, a namještaj, knjige i nastavna pomagala razneseni.
Cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata škola je radila s velikim prekidima i u neadekvatnim uvjetima.
Kako je to bilo za vrijeme II. svjetskog rata (iz izvještaja tadašnjem ministarstvu prosvjete)
Poslije rata
Prva "normalna" poslijeratna školska godina bila je 1945./46. Tada, u novom ustrojstvu školstva, naša škola postaje VII. ženska gimnazija s osam razreda, kao što je vidljivo iz službenog glasila Ministarstva prosvjete Federalne Države Hrvatske. (Narodna prosvjeta, Zagreb, listopad 1945., god. I., br. 9., str. 22. U kompletnom popisu gimnazija i učiteljskih škola koje su u školskoj godini 1945./46. radile u Gradu Zagrebu nalazi se i VII. gimnazija (ženska), I.-VIII. razreda, i VII. niža gimnazija (mješovita), I.-IV. razreda.
Nažalost, o lokaciji škole nema podataka, pa pretpostavljamo da je, barem glavnim dijelom, ostala na Katarinskom trgu (zajedno sa VI. ženskom gimnazijom). Naime, škola u Križanićevoj bila je 1944. godine jako bombardirana, pa nije odmah bilo dovoljno mjesta za sve bivše škole.
Odluka o ukidanju, preraspodjeli i "novoj" Sedmoj 1956.
Općenito, u prvom poslijeratnom razdoblju dolazilo je do čestih promjena školskih programa, preseljavanja škola, protjerivanja nastavnika, osnivanja "novih" škola s "novim" duhom.
Velika reforma školstva dogodila se šk. g. 1955./56.Tada je i VII. ženska gimnazija, vjerojatno iz političkih razloga, bila rasformirana i pripojena nedavno osnovanoj X. gimnaziji (o tome svjedoče i žigovi na knjigama iz školske knjižnice).
Nastavnici i oprema su "preraspodijeljeni". Toj su X. gimnaziji promijenili broj u VII.!? Tako formirana «nova» VII. gimnazija smještena je u obnovljene prostorije škole u Križanićevoj ulici, na mjesto Klasične gimnazije koja je, također iz političkih razloga, bila izbačena i vraćena na Katarinski trg.
"Čuđenje" jednog nastavnika na Zboru radnika:
koji smatra čudnim, da se ukida VII.gimnazija, koja postoji već 40 godina a ostaje X. koja živi tek 3 godine. Da je VII. gimnazija poznata u Zagrebu po svojem radu od oslobođenja do danas. Sam Savjet za prosvjetu slao je na našu školu inspektore iz svih ostalih republika, da pokupe iskustva i vide nove metode rada.
Tada je bilo opasno imati ugled i tradiciju!
Za "novu" VII. gimnaziju rezervirano je istočno krilo zgrade, dok se na zapadnom već nalazila II. muška gimnazija.
No, ta školska godina donijela je još neke velike promjene u obrazovanju: obvezno osmogodišnje školovanje i tzv. mješovite gimnazije. Nakon toga VII. gimnazija nikad više nije bila isključivo ženska i postupno je prelazila u četverogodišnju mješovitu gimnaziju. Slično se dogodilo i s drugim školama, pa jednostavno nije više moguće pratiti dinamiku razvoja, širenja i preseljavanja škola.
Kao dodatna literatura za razvoj školstva poslije Drugog svjetskog rata korišten je Zbornik zagrebačke klasične gimnazije 1607. – 1957., Zagreb, 1957.
1965. - dodatak imenu
Znamo još da je 1965. godine naša gimnazija dobila ime "Vladimir Nazor". Takvom će ostati sve do ukinuća gimnazija kao suviše elitnih škola godine 1973.
Reforma 1973. – usmjereno obrazovanje - Kultura
Prijelomna reforma socijalističkog obrazovnog sustava dogodila se 1973. godine. Tada je uvedeno tzv. usmjereno obrazovanje, koje je pokušavalo izjednačiti školovanje različitih profila stručnjaka i povezati ga s udruženim radom. Osobito su na zlu glasu bile gimnazije jer, tobože, nemaju pravi odnos prema «praksi» i radu. Mnoge se škole spajaju po srodnosti u velike centre usmjerenog obrazovanja. U Križanićevu ulicu dolazi gimnazija "Tin Ujević" sa svojim nastavnicima i opremom. Dio profesora Sedme gimnazije odlazi u MIOC (Matematičko – informatički obrazovni centar) na Jordanovcu, da bi se nakon kratkog vremena neki ponovno vratili u Križanićevu ulicu i postali dio Obrazovnog centra za kulturu i umjetnost. Tom Centrupripojena je i II. gimnazija.
U to vrijeme školom, uz redovne profesore, šeću glumci, novinari, spikeri, knjižničari, fotografi, filmaši i ini kulturni djelatnici, jer su se u Centru obrazovali suradnici za brojna (pa i nepostojeća!) kulturološka zanimanja. Kultura, kako su je tada popularno zvali, opet postaje pretežno ženskom školom, ali sada ne po sili zakona, nego zato što su ta zanimanja više zanimala djevojke. No, glomaznost Centra, veliki broj stručnih predmeta i vanjskih suradnika, te pokušaj ukidanja svjedodžbi i uvođenja indeksa prilično su snizili kriterije i ugrozili «elitizam» i kulturološku razinu naše škole. Ipak, «reforma» se vukla gotovo punih dvadeset godina, tj. sve do 1991. Tada se javlja težnja da jedan dio škola opet postane elitan u pravom smislu riječi, tj. uzoran po znanju. Tako se kao provjeren model ponovno uvode gimnazije.
1991. -
Dakle, utemeljenjem nove hrvatske države 1991. godine dolazi do ukidanja Kulture (kao i drugih sličnih centara). Nastaju dvije «nove» škole: Sedma i Druga gimnazija koje, od tada do danas, djeluju u istom prostoru, tj. u Križanićevoj ulici br. 4. Usput treba pridodati da u istoj zgradi, ali s posebnim ulazom i kućnim brojem 4a, djeluju i Klasična te XVI. jezična gimnazija.
Program Sedme gimnazije je općeg tipa, tj. podjednako su zastupljene društveno-humanističke i prirodne znanosti. Godišnje se u Sedmoj gimnaziji školuje oko 800 učenika u 24 razredna odjela.
Istražila i sastavila: Ana Benc Kiš, prof.
« Kolovoz 2024 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
29 | 30 | 31 | 1 | 2 | 3 | 4 |
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | 1 |
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
Ukupno: 962611
Ovaj tjedan: 1749
Danas: 346
Obavijest o konstituiranju Školskog odbora.pdf
Zaključci s 1. sjednice Školskog odbora.pdf
Najava_10._sjednice_Skolskog_odbora.pdf
Najava_1._sjednice_Skolskog_odbora.pdf