Krajem prošle, odnosno početkom ove godine, napisao sam dramski tekst „Rđalati“, koji se bavi mojim snovima, lažnim nadama i susretima s ljudima poput moje majke, koji mi sirovo i direktno govore istinu. Tekst je spram surove istine, fantastičnog i apsurdnog stila.

Profesorica Ines Radman dobila je e-mail za natječaj „Mali DesADU“, reviju dramskih tekstova srednjoškolaca, na koji smo se u zadnji čas prijavili (tri sata prije roka).

Nije me iznenadilo kada sam tjedan dana kasnije dobio e-mail da su odabrali moj tekst za scensko čitanje. Proces stvaranja, odnosno suradnja s glumcima i redateljem na Akademiji, bio mi je pomalo stresan. Htio sam da sve bude savršeno i da tekst dođe do izražaja. Glumcima sam dao dvije rukavice različitih boja i pištolj s balončićima od sapunice kao rekvizit. Dolazio sam na svaku probu i glumcima savjetovao kako čitati određene dijelove teksta te, koliko sam stigao, objašnjavao njegovo značenje.

Kada je došao dan izvedbe, primijetio sam da je pištolj za balončiće pri kraju sa sapunicom pa su ljudi iz produkcije otišli kupiti novi.

Unatoč tome, pištoljčić na kraju nije dočekao svoju minutu slave jer ga je glumica slučajno ostavila iza paravana. Sve je to za ljude – što da kažem.

Kao nagradu dobio sam poklon-paket u kojem je bila uokvirena slika s natpisom „Rđalati – Marin Momčilović“ i još neke sitnice poput majice, olovke, notesa i naljepnica.

Nakon odgledanog nastupa otišao sam na konzultacije za upis studija dramaturgije i u Submarine na klopu s najmilijima. Već dan nakon sreo sam glumicu koja je zaboravila pištoljčić i srdačno mi se ispričala, a ja sam rekao: „Dabei sein ist alles.“

Sve u svemu, bilo je to super iskustvo i dalo mi je uvid u nešto čime bih se potencijalno bavio u budućnosti.

HVALA SEDMAAA!

(Marin Momčilović, 4.b)