Sredinom rujna stigao je poziv iz koprivničke gimnazije na zajednički pohod na vrh Bilogore. Kao mamac spomenuta je kestenijada, pa čak i zabava u planinarskom domu, a i vožnja vlakom mnogima je još uvijek doživljaj i atrakcija koju vrijedi isprobati. Vijest o tome razglašena je urbi et orbi u nadi da planinarskih entuzijasta u VII. gimnaziji ima više nego jetija na Himalaji. Budući da nema pouzdanog broja jetija, četiri sudionika ovog izleta vjerojatno su ispunili očekivanja organizatora.

Prema predviđenom planu otputovali smo vlakom do Koprivnice (začudo, vlak nije kasnio) gdje nas je dočekalo dvadesetak gimnazijalaca pod vodstvom njihova profesora geografije Zorana Pintarića. Šetnja od kolodvora uz usputna stajanja dovela nas je do Anina vrha na kojemu se nalazi planinarski dom HPD Bilo, koje je obilježavalo 95. godišnjicu svoga postojanja i častilo je kestenima i kobasicama koje su đaci sami pekli na pripremljenoj vatri. Nakon okrjepe osvojili smo najviši vrh Bilogore na zavidnih 309 m i potom se u laganom ritmu niz uglavnom ugodnu nizbrdicu spustili natrag u Koprivnicu. Na putu prema kolodvoru ispriječio nam se McDonalds, pa smo i njega posjetili da provjerimo jesu li zaista njihovi restorani toliko usklađeni u kvaliteti i kvantiteti ponude širom Hrvatske i svijeta. U planu je bio i obilazak centra Koprivnice, no ponestalo nam je vremena (vlak je i u povratku bio točan!), stoga je ugrubo dogovoren novi posjet Koprivnici uz obilazak grada na biciklima, uobičajenom prometalu u tom dijelu Hrvatske. Nadam se da plan neće ostati samo na riječima. Što se tiče napora i težine izleta, troje učenika drugih razreda zaključilo je da su se ugodno umorili i da su spremni na nove izazove. Planinarenje u Sedmoj možda ipak ima sigurnu budućnost.
(Josip Jukić, prof.)